RAZLOZI TERAPIJSKOG NEUSPJEHA U LIJEČENJU ARTERIJSKE HIPERTENZIJE
Mirko Vdović, dr. med., spec. interne medicine, subspec. nefrolog
A. Einstein: „ Predrasude je teže razbiti nego jezgru atoma“
Bolesti srca i krvnih žila su u razvijenim zemljama vodeći uzrok smrti. Arterijska hipertenzija je glavni, nezavisni čimbenik kardiovaskularnog rizika. Rizik za razvoj kardiovaskularnog incidenta raste kontinuirano s vrijednostima arterijskog tlaka. Brojnim kliničkim i epidemiološkim ispitivanjima dokazana je korisnost od liječenja bolesnika s arterijskom hipertenzijom. U liječenih hipertoničara smanjen je rizik nastanka od moždanog udara za 40 %, smanjen je rizik od nastanka srčanog infarkta za oko 20%, a u starijih osoba se smanjuje za 54 % rizik od kronične kardijalne dekompenzacije.
Kliničkim ispitivanjima je dokazano da se tijekom jedne godine smanjenjem tlaka za samo 2mmHg smanjuje smrtnost od koronarne bolesti za 4 %, a smrtnost od moždanog udara za 6 %. Time se tijekom jedne godine spasi 12.000 života.
Unatoč tim spoznajama i usprkos brojnim modernim antihipertenzivnim lijekovima, rezultati liječenja bolesnika s arterijskom hipertenzijom nisu zadovoljavajući. Računa se da je oko 90 % bolesnika s arterijskom hipertenzijom neadekvatno liječeno. U svega 30 % bolesnika se terapijom uspije postići ciljne vrijednosti tlaka (sistolički tlak niži od 140 mmHg a dijastolički tlak niži od 90 mmHg). Razlozi ovakvog terapijskog neuspjeha su brojni:
a) Jedan od najčešćih razloga je psihološki. Bolesniku je teško prihvatiti činjenicu da treba doživotno uzimati lijekove za bolest koja većinom ne izaziva tegobe.
b) Bolesnici nisu dovoljno educirani i upoznati s rizikom od nastanka kardiovaskularnog pobola i smrtnosti te stoga ne uvažavaju činjenicu o nužnosti redovitog uzimanja lijeka. Velik broj bolesnika se liječi „prema osjećaju“. Ukoliko nema većih subjektivnih tegoba pretpostavlja da je tlak dobar i preskače se uzimanja lijeka.
c) Primjenom jednog antihipertenzivnog lijeka zadovoljavajuću regulaciju tlaka postižemo
u manje od 50 % bolesnika. Korištenje više od jednog antihipertenzivnog lijeka je nužno u većini bolesnika, ali sa povećanjem broja lijekova u liječenju pada redovitost uzimanja lijeka.
d) Trajna pažnja treba biti posvećena nuspojavama lijekova i to je česti razlog loše suradnje i ustrajnosti u liječenju.
e) Kućne kontrole tlaka imaju veliku važnost u terapijskom uspjehu i poboljšavaju bolesnikovu suradnju i ustrajnost u liječenju. U svijetu ali i kod nas dostupni su različiti uređaji za mjerenje tlaka od kojih većina nije prošla testove provjere i nemaju dozvolu za korištenje u kliničkom radu. Tlakomjeri za mjerenje tlaka na zapešću u pravilu nisu pouzdani i često su kontraproduktivni. Ovu činjenicu treba bolesnicima kazati.
f) Promjene životnih navika za koje je dokazano da smanjuju krvni tlak, potrebno je započeti kod svih bolesnika s arterijskom hipertenzijom, uključujući i one koji trebaju terapiju lijekovima. Promjene životnih navika se savjetuju i u osoba koje imaju normalan tlak i time se smanjuje pojava arterijske hipertenzije.
Gotovo 30 % bolesnika sa art. hipertenzijom imaju i povećanu tjelesnu težinu. Smanjenje tjelesne težine za 1 kg dovodi do pada krvnog tlaka za 1 mmHg. Može se očekivati linearni pad krvnog tlaka i do 10 mmHg uz redukciju težine.
Brojna ispitivanja su pokazala da postoji pozitivna korelacija izmedju unosa soli i visine krvnoga tlaka. U prosjeku smanjenje unosa soli za 100 mmola dnevno (odgovara 2,3 g natrija ili 5,8 g kuhinjske soli) dovodi do smanjenja krvnog tlaka za 6,3/2,2 mmHg.
Još je veća korist ako se kombinira smanjen unos soli sa smanjenjem tjelesne težine i sa smanjenim unosom alkohola. Tim promjenama životnih navika uočen je pad tlaka za 9 mmHg i u osoba koje nisu imale povišen tlak. Ustrajnost u pridržavanju promjena ovih loših životnih navika je slaba. Preporuke o promjenama životnih navika se ne smiju davati samo usmeno u kratkom jednokratnom razgovoru nego se moraju periodički ponavljati.
